Jaka drama slabog raspleta

Ovosezonska premijera na Malom Brijunu donijela je na scenu primjer zaista zanimljivog i aktualnog dramskog komada koji postavlja vječna nerazriješena pitanja o vezi umjetnosti i politike te odgovornosti umjetnika za vlastite političke i ine izbore. U središtu drame Na čijoj strani Ronalda Harwooda njemački je dirigent Wilhelm Furtwängler (igra ga Svetozar Cvetković) kojega u komadu istovremeno prate optužbe za prijateljevanje s nacistima i prozivanje Hitlerovim omiljenim dirigentom, ali i tvrdnje kako je pomagao progonjenim Židovima pobjeći iz tadašnje nacističke Njemačke, o čemu čujemo većinom po pričanju drugih likova, ne i samog Furtwänglera.

Izvedbeno su iznimni nositelji glavnih uloga, Svetozar Cvetković kao Wilhelm Furtwängler i Ozren Grabarić kao bojnik Steve Arnold / Snimila Franka Telebuh

Zapravo, na pozornici se prati proces ispitivanja za denacifikaciju umjetnika koje se odvija u američkoj oblasti Berlina netom po završetku Drugog svjetskog rata. Ispitivanje, koje više sliči proganjanju, predvodi major Steve Arnold (Ozren Grabarić) uz asistenciju mladog poručnika Davida Willisa (Davor Sabo) i svoje tajnice Emmi Straube (Matea Mavrak). Osim njih, na sceni su još Helmuth Rode (Alban Ukaj), član Berlinske filharmonije kojom je Furtwängler dirigirao, i Tamara Sachs (Džana Džanić), udovice jednog od Židova kojima je pomogao u bijegu iz zemlje. Glumcima se kasnije u izvedbi na pozornici pridružuje i čelistica Belma Alić čija glazba služi kao scenski intermezzo i zvučni efekt podizanja napetosti.

Predstava je podijeljena na dva čina s kratkom pauzom; prvi čin funkcionira kao oduža ekspozicija slučaja i svih karaktera, da bi u drugom činu došlo do nešto konkretnijeg sukoba između likova oprečnih stavova. Ritam igre uglavnom je jednoličan, tenzija nikako da dosegne svoj vrhunac, a kada se to i dogodi – predstavi je već kraj.

Scenografija Lejle Hodžić realističan je prikaz Arnoldova ureda u kojem se odvija radnja pa je izvedbeni prostor koncentriran na središnji dio tvrđave Minor. Predstavu otvara Beethovenova Peta simfonija u c-molu koju Emmi Straube sluša u tišini s gramofona, dok Arnold drijema za stolom. Čini se da svaki lik u sebi nosi nekakvo nepomireno dvojstvo kao što je to gore opisano kod Furtwänglera. Straubein otac smatra se herojem koji je dao život za borbu protiv nacista, da bi na kraju ona sama otkrila kako joj je otac promijenio stranu kada je shvatio da će izgubiti rat. Willis je rođeni Židov i kao dijete pobjegao iz Hamburga, ne pokazuje jednaku netrpeljivost prema Furtwängleru kao Arnold, a naizgled dobronamjerni Rode spremno će baciti bivšeg dirigenta „pod autobus“ kako bi spasio svoju glavu zbog nepomirenosti s vlastitom umjetničkom prosječnošću. Gospođa Sachs možda djeluje najslabija među njima zbog traume, ali je najborbenija kada je riječ o obrani dirigenta i zalaganju za njegovo herojstvo.

Bojnik Arnold najzanimljiviji je i dramaturški najrazrađeniji lik. Iza njegove nonšalantne vanjštine te inzistiranja na neformalnom obraćanju osobnim imenima, krije se traumatiziran čovjek mučen noćnim morama o užasima kojima je svjedočio u koncentracijskim logorima. U Furtwängleru on vidi najgore licemjerstvo i oportunizam umjetnika da sačuva visok položaj u režimu, a navodno pomaganje progonjenima kao policu osiguranja. Dramski sukobi tokom izvedbe otvaraju nemali broj kompleksnih tema o naivnosti razdvajanja politike od umjetnosti, definiranja pravog domoljublja i snošenju odgovornosti za svoje izbore, makar bili napravljeni u najboljoj namjeri.

Pored odličnog dramskog predloška, glumačka ekipa izvedbeno je jako dobra, a ističu se Grabarić i Cvetković u glavnim ulogama. Njih dvoje, ali i drugi kao što su, primjerice, Ukaj i Sabo, uspješno igraju nijansiranost koja prati tekst – kako svojih karaktera tako i tematsku. Na kraju drame začeti sukob ostaje otvoren i nerazriješen, jednako kao i traume likova. No, snaga komada dodatno se rasplinjava projekcijama trenutnih ratnih stradavanja u Ukrajini i Gazi, dijela cenzuriranog govora izraelskog dirigenta Ilana Volkova (kojemu redateljica posvećuje predstavu) te finalnim zrcaljenjem projicirane fotografije iz Sarajeva 1992. godine čelista Vedrana Smailovića među ruševinama. Jačina drame i bogat raspravljački dijalog svevremenske problematike pomalo su se izgubili u brojnosti suvremenih referenci na sadašnje stanje svijeta i prelagano odvratili pozornost od začetih neraspetljanih čvorova.